Barokna opera kao anti-gala

Barokne su opere više iznimka nego pravilo na hrvatskoj glazbenoj sceni. Tim je više koncert u ciklusu Lisinski subotom bio ekskluzivan – i zahvaljujući repertoaru i vrhunskim glazbenicima. Bila je to večer za pamćenje, tim više što su austrijsko-engleska sopranistica s berlinskom adresom Anna Prohaska i talijanski ansambl Il giardino armonico zagrebačko gostovanje proglasili svojim posljednjim koncertom do daljega. Izveli su raritetni program baroknih ulomaka „ispletenih“ oko likova dvaju antičkih afričkih vladarica, Didone i Kleopatre, koje su bile veliko nadahnuće baroknih opernih skladatelja i izazvale nastanak pedesetak opernih naslova.

Sve je počelo prije pet godina inicijativom nakladnika Deutsche Grammophon Gesellschaft, koji je povezao Annu Prohaska i slavni talijanski barokni ansambl s narudžbom da „iskopaju“ operni repertoar Kleopatrinih arija. Sama Anna Prohaska daleko je od obične operne pjevačice; vrlo pozorno istražuje repertoar koji izvodi i često ostvaruje prve izvedbe u novom dobu djela koja je sama pronašla u knjižnicama i arhivima. Uz to, dolazi iz dvojezične obitelji i predodređena je za brzo i lako govorno usvajanje novih jezika, što rabi kao temelj svojih interpretacija. Njezin su glas, pojavnost i gesta sasvim neoperni, neće nas zapanjiti volumenom ni visinama, već izvrsnom instrumentalnom preciznošću glasovnih kaskada. Zato i ne čudi da su tu mladu umjetnicu zapazili dirigenti Claudio Abbado, Daniel Barenboim i Zubin Mehta, uz koje je snimila prve albume. Na jednom je od njih Schoenbergovo remek-djelo tzv. govornog pjeva (Sprächgesang) Pierrot Lunaire (s Barenboimom za klavirom i Mehtom pred orkestralnim pultom), i upravo na tom iskustvu ona temelji svoj doživljaj najranijih europskih opera.

Austrijsko-engleska sopranistica s berlinskom adresom Anna Prohaska na posljednjem koncertu do daljnjeg / Snimio Tomislav Jagar

Sama je zaželjela povijesnom liku Kleopatre pridodati i onaj mitski, Didone, kako bi borbeno-strastvenim emocijama pridodala kao u baroku važan kontrast – melankoliju. U suradnji s utemeljiteljem i umjetničkim voditeljem ansambla Il giardino armonico, blok-flautistom i dirigentom Giovannijem Antoninijem, složila je program ispresijecan opernim i instrumentalnim ulomcima gotovo zaboravljenih talijanskih, njemačkih i engleskih autora 17. i 18. stoljeća, pod naslovom Serpent&Fire, koji su na kraju objavili 2016. za drugog nakladnika (Alpha), a izdanje je višestruko ovjenčano nagradama.

Istodobno, to je postao program njihovih koncerata, s kojim su stigli i u Zagreb, što je bio Annin i prvi nastup u Hrvatskoj. Iako počne s poznatim Purcellom, pa prijeđe na nepoznate Nijemca Johanna Christopha Graupnera i Talijana Antonija Sartorija, ne znači da se program poslije ne vraća opet Purcellu; sve je isprepleteno kao u snu, dolazi i vraća se, ponekad povezano improvizacijama na violončelu i teorbi, sasvim protivno čistunskom klasičnom programiranju, a opet tako blisko povijesnim izvorima prepunim improvizacija.

Kao da muziciraju u svom domu, usredotočeni na zahtjevne stilske mijene unutar divergentnog stilskog razdoblja kakav barok i jest, umjetnici gotovo da su zaboravljali na publiku, dopuštajući im tek nakon najbravuroznijih arija da zaplješću. Vladajući do detalja tekstom i njegovim preciznim izgovorom, Anna Prohaska isticala je neobične, često recitativno obojene melodije, oblikujući svijetlim glasom boje poput blok-flaute, oboe ili violine.

Između pjevanih opernih ulomaka, kojima su nam se obraćale ne samo Didona i Kleopatra nego i njihove suparnice i pratiteljice (Menalippa, Araspa ili Druga žena), Antonini je spretno umetao instrumentalne stavke koji su naglašavali ili smirivali intenzitet dramaturgije. Tu su do izražaja došli majstorski izvođači ansambla koji diše kao jedan, kao i njihov voditelj, virtuoz na više vrsta drvenih flauti (piccolo i alt-blok-flauta te klasična vodoravna), podijeljeni na solističke gudače (violine i viole u stajaćoj formaciji) i prateći sastav bassa continua (dva violončela, kontrabas, fagot, čembalo i teorba).

Sve ih je ujedinilo slično razmišljanje i maksimalno međusobno uvažavanje, što je zorno pokazala pjevačica koja sjedi među glazbenicima i uživa slušajući njihova instrumentalna intermezza, kao i instrumentalisti koji su, čak i u skladbama kad ne sviraju, sjedili sa strane i u dah pratili njezine duboko proživljene fraze. I same interpretacije kao da nisu imale klasične podjele na „važne“ i „nevažne“, soliste i pratnju, već su svi izražajno muzicirali izvlačeći svaki ton od jednakog značaja. Publika, ganuta do suza, ovacijama je izmamila i dva dodatka: ariju Kleopatre Piangero la sorte mia iz Händelove opere Julije Cezar u Egiptu i duet iz Purcellove Didone i Eneje, koji je umjesto drugog soprana uz Annu Prohaska uvjerljivo „otpjevao“ Antonini na blok-flauti.